![]() |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Priprema površine Nanošenje boje na nepripremljenu ili loše pripremljenu površinu vrlo će brzo dovesti do loših rezultata. Kakva će biti priprema površine u mnogome ovisi o vrsti podloge. Čeličnu površinu najbolje je pripremiti abrazivnim čišćenjem (pjeskarenjem), s aluminija je potrebno ukloniti površinski sloj oksida, a stakloplastiku i gelcoat treba temeljito odmastiti i ohrapaviti. Drvo i beton prije bojenja moraju biti suhi, bez prisustva vlage. Općenito, površinu valja prvo pripremiti za bojenje odmašćivanjem, čišćenjem, ispiranjem slatkom vodom, kitanjem, brušenjem i otprašivanjem. Kit treba valjano nanijeti kako bi ga se kasnijim brušenjem što manje skinulo. Prije samog kitanja površinu na koju se kit nanosi potrebno je dobro ohrapaviti i otprašiti. Čak i najmanji djelići prljavštine mogu kompromirati dobar ishod postupka. Površina na koju je kit nanesen ne smije dugo stajati nezaštićena, treba ju premazati što prije. Možemo upotrijebiti razne vrste brusnih papira za brušenje "na mokro", brušenje "na suho", brusne ploče i slično. Kod brušenja stare boje, osim antivegetativnih premaza, preporuča se brušenje brusnim papirom "na suho". Pritom, međutim, nastaje prašina što nije slučaj kod brušenja "na mokro", ali je postupak brži i papir se manje troši. Brušenje "na mokro" primjenjuje se kod antivegetativnih premaza. Svi se lakovi bruse "na suho". Brušenjem "na mokro" postiže se učinak poliranja, pa takva površina kasnije ima slabiju adheziju. Vrste brusnog papira koje se preporučuju:
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Povratak...
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|